Naša glumica krila bolest do poslednjeg dana: Njene potresne reči objavljene su tek nakon što je umrla
Dodajte Kurir u vaš Google izborOdlazak umetnice Irene Mičijević Rodić, čiju je karijeru obeležila uloga Klare u seriji "Žene sa Dedinja", ostavio je dubok trag u domaćoj kulturi. Glumica je preminula 2017. godine u 45. godini, nakon iscrpljujuće bitke sa kancerom limfnih žlezda, dijagnozom o kojoj je dugo ćutala. Iza sebe je ostavila supruga i ćerku, kao i brojne uloge po kojima će ostati upamćena.
Beg od tame ka londonskom svetlu
Rođena Beograđanka, Irena je još tokom devedesetih godina odlučila da sreću potraži u Londonu. Njen odlazak iz domovine bio je motivisan željom za životom u okruženju koje ne slavi destrukciju.
U galeriji pogledajte fotografije Irene Mičijević Rodić:
"Otišla sam zato što sam imala 21 godinu i želela sam da razmišljam o budućnosti i životu, a ne o smrti, stradanju i ubijanju. Nisam mogla da opstanem u takvoj sredini... Ako već ne mogu ništa da promenim, onda ne želim da učestvujem u tome," kazala je svojevremeno.
Ove misli ostale su zabeležene kao potresan krik umetnice koja je u jeku najtežih godina tražila mir i normalnost.
Vanserijski talenat od rane mladosti
Njen put ka glumačkom vrhu počeo je veoma rano. Sa svega 16 godina postala je studentkinja Fakulteta dramskih umetnosti, demonstrirajući zrelost kakva se retko sreće. Na daskama Jugoslovenskog dramskog pozorišta briljirala je kao Ofelija u "Hamletu", dok je na velikom platnu ostvarila upečatljive role u filmovima "Pun mesec nad Beogradom", "Mali svet" i "Flešbek". Svakom liku koji je tumačila darovala je autentičnu emociju i duboku životnu istinu.
Filozofija svetlosti i večnog trajanja
Nakon njene smrti, u javnost je dospela prepiska sa bliskom prijateljicom, koja danas služi kao svojevrsni duhovni testament. U tim redovima, Irena je opisala svoje viđenje prelaska u večnost, nudeći utehu onima koji ostaju.
"Verujem da se kada umremo svi pretvaramo u svetlost, u te fotone. I tako zamišljam kako nas, danas, svi oni koji su živeli obasjavaju u vidu sunčevih zraka... Bez smrti ne bi bilo ni života. I kada je sunčan dan osećam da životi svih pre nas, u toj svetlosti koja nas obasjava i omogućava nam da živimo, imaju svoj smisao. Ništa nije besmisleno, osetim na koži ljude koje sam volela a kojih više nema i zahvalim im se."
Čak i pred licem neumitnog kraja, ona je birala da veruje u smisao i svetlost, ostavljajući za sobom poruku zahvalnosti koja i danas odjekuje.
Pogledajte video: Nataša Aksentijević o glumačkim počecima